Sjećanja

Bolnica Koran

zole | 05 Oktobar, 2009 20:20

Bolnica Koran smještena je na Palama u motelu Koran, napravljenom za potrebe olimpijskih igara.Kreveti su poređani u dvije sale .Uprvoj većoj je četiri reda kreveta, a u manjoj dva.Smješten sam u prvu salu ukojoj je odprilike četrdesetak kreveta.Civili, vojnici,djeca,žene svi smo zajedno.Smjestili su me na drugi krevet odmah do vrata.Napokon sam u udobnom ležaju nakon onog drndanja u sanitetu.Nemam pojma koliko je sati.Umor me savladava i počinje da me hvata san.Negdje iz četvrtog reda se čuje muzika.Polagano se opuštam i razmišljam kako ću spavati do sutra u podne.Pored mene se začuje hranje.Polako tonem u san.Povremeno me budi hrkanje.Odjednom blijesak i eksplozija.Budim se u strahu.Majku im i ovde me nađoše pomislim.Ubjeđen sam da nas je pogodila granata.Sav sam u strahu.Na brzinu razgledam po sobi.Sve je na svom mjestu samo par ranjenika me čudno gleda."Šta ti je ". Pita jedan.Vidim da sam sanjao.Ćutim jer ne znam šta bih im rekao.Ponovo se umirim i pokušavam da zaspim.Ponovo blijesak, i opet se budim,ponovo sam u velikom strahu.Uopšte ne razlikujem da li je stvarno ili sanjam.Osjećam velike bolove,vjerovatno zbog naglih pokreta.Sav sam mokar,znoj mi curi niz lice.Napokon svaćam da sam sanjao.Oko mene većina ranjenika spava.Ležanje na leđima mi je već dodijalo rado bi se okrenuo ali svaki pokret mi stvara bol .Da mi se samo malo pomjeriti.Nešto me žulja oko lijevog bubrega.

Ležim i buljim u plafon.Nerovoza mi se sa svakom sekundom sve više povećava.Više nemogu da držim oči otvorene,a nemogu ni da zaspim ako i zaspim ponovo eksplozija ,blijesak,dim.Ne znam šta mi je teže biti budan ili zaspati.Preko puta mene neka baba jednolično hrče kr-kr...kr-kr...uvijek istom jačinom.Čini mi se da to traje satima.Kad god pogledam kroz prozor vidim samo tamu nikako da svane a čini mi se da i neće nikad.Sve sam nerovozniji.Nešto je počelo da me davi u grlu.Ponovo se znojim. "Nema ti dijete gore bolesti od ne spavanja" sjetim se riječi moje babe Anđe.E da znaš baba da i nema. Izgovaram naglas."Pa ja sam gladan i to je razlog moje nerovoze.Ko zna kad sam zadnji put jeo.Mislim da je treći dan kako nisam pošteno jeo.Na stočiću preko puta mene vidim kutiju od keksa,voda mi krenu na usta.Vidim da je onaj što je njegov keks budan.Dozivam ga."Jaro baci jedan keks." "I ja sam gladan" kaže."nećeš crknut ako meni daš jedan"prigovaram."Rado bi ti dao al ne mogu"odgovara.Tek tad primjetim da mu je desna ruka u gipsu a na lijevij mu fiksator.E jebem te srećo.Ja nemogu da hodam a njemu izranjavane ruke.Eh da mi je sad onih makarona što su se prosuli našem konjovodcu Mirku a on ih pokupio sa puta zajedno sa zemljom i kamenjem i donio da jedemo i koje vadi kutlačom kojom udara konja kad mu stane u brdu."Ojjjjjjjjjjjjjj majko moja!"začu se iz ugla sobe."OoooooooooooooooJ"!

Potpuno sam se umirio,nerovoza me popustila ,glad ne osjećam.Vruće mi je i nekako uspijevam da pomjerim ćebe kojim sam pokriven.Kako sam se otkrio vidim zavoj na lijevoj nozi.Nikako ne mogu da se sjetim da li sam renjen i u nju.Ali zavoj je tu što dokazuje da jesam.U njoj ne osjetim nikakav bol.Gledam u desnu visoka amputacija odmah iznad koljena.A malo mi je trebalo da mi ostane koljeno.E jebga Zorane Živ si to je sad najvažnije.O bože nikad više neću igrati fudbal a do duše nikad i nisam bio neki fudbaler.Nikad se više neću potrkati sa bratom ,kad malo cugnemo, od kafane Velež do kuće nekih sto pedeset metara. Samo me tri puta pobjedio al sam ga jednom pustio.Moraćemo nešto drugo smisliti od sad ćemo obojica hodati na protezama.Pa naravno izvodićemo slobodna bacanja.Al tu sam donji uvijek je bio bolji košarkaš.Nikad više pješice do velikog polja.Nikad više....Hiljadu nikad al samo je jedan život a ja sam živ bogu hvala.U svim tim svojim razmišljanjima tugujem nad svojom sudbinom ali se u isto vrijeme i hrabrim.Iz četvrtog reda sa radija se čuje pjesma Tome Zdravkovića. Dotako sam dno života, i pakao i ponore ali ti mi uze dušu ej prokleta ženo mlada......Njega muče ljubavne brige a mene sasvim nešto drugo.Napokon prelomim negdje duboko u sebi nema tugovanja ni razočarenja život se nastavlja. Iz daljine se začuje pijetao. Pogledam kroz prozor počelo je da sviće.Baba preko puta i dalje hrče.Sve mi se čini da svi na svijetu spavaju i da sam samo ja budan.